Infektivna mononukleoza je uglavnom virusna zarazna bolest kojuu 90% slučajeva uzrokuje Epstein-Barr virus (EBV), a u 10% slučajeva uzročnik može biti citomegalovirus (CMV) i parazit Toxoplasma gondii. Bolest je rasprostranjena u cijelom svijetu, a rezervoar infekcije je čovek. Javlja se u svim dobnim skupinama, ali najčešće obolijevaju predškolska i školska djeca te adolescenti od 15 do 25 godina. Virus se prenosi kapljičnim putem. Zbog nestabilnosti virusa u vanjskoj sredini, najčešće je potreban direktan kontakt sa zaraženom osobom, tj. sa slinom zaražene osobe, pa je bolest poznata i pod nazivom “bolest poljupca”. Bolest se može prenijeti i kontaktom s rukama ili igračkama koje su natopljene inficiranom slinom. Iako su mnogi ljudi izloženi Epstein-Barr virusu u svom životu, malo njih razvije simptome infektivne mononukleoze. Čak 50% djece imalo je prvu infekciju EBV do svoje 5 godine. Rani prijenos u djetinjstvu nastaje češće među nižim socioekonomskim skupinama i na mjestima gdje su ljudi prenapućeni.
EBV virus ulazi u organizam preko sluznice nosa i ždrijela, gdje se razmnožava, ulazi u krvotok i nošen B-limfocitima dolazi u limfne čvorove, jetru i slezenu čime dolazi do širenja infekcije i razvoja bolesti. Prvi simptomi bolesti javljaju se obično 4-6 tjedana nakon infekcije. U mlađe djece inkubacija možebiti i kraća, no ponekadmože biti i do 50 dana.
Infektivna mononukleoza je sindrom, tj. skup simptoma kojeg karakterizira povećanje limfnih čvorova u organizmu, ali najčešće na vratu, upala ždrijela, povišena tjelesna temparatura, povećanje jetre i slezene. Bolest često počinje umorom koji traje nekoliko dana, zatim se javlja vrućica preko 39º C, otok limfnih čvorova vrata, jaka grlobolja koja ponekad nalikuje streptokoknoj angini te povećanje jetre i slezene. Ponekad su simpotmi sasvim blagi i netipični, slični prehladi. Temperatura može biti samo lagano povišena, ali dugo traje, djeca su umorna. Što je dijete mlađe simptomi su manje tipični. Visoka temperatura u prosjeku traje obično 7 – 10 dana, a s njenim padom normalizira se nalaz u ždrijelu i postepeno se gube opći simptomi bolesti. Povećane limfne žlijezde, jetra i slezena smanjuju se polako te bolest prosječno traje oko šest tjedana. Za smanjenje limfnih čvorova najčešće je potrebno oko 3 tjedna.
Dijagnoza se postavlja temeljem kliničke slike i pregleda bolesnika. Pri sumnji na infektivnu mononukleozu potrebno je učiniti neke laboratorijeske testove. Tipične su promjene u krvnoj slici, koje se sastoje u izrazitom povećanju broja limfocita i pojavi takozvanih atipičnih limfocita. U preko 90% slučajeva povišene su vrijednosti jetrenih enzima, koje ukazuju na prolazno oštećenje jetre. Postoji i brzi monotest koji pokazuje da li je pacijent inficiran. Za postavljenje dijagnoze najpouzdaniji su serološki testovi na EBV.
Kod primarno zdravih osoba specifično antivirusno liječenje nije potrebno, tako da se liječenje svodi na simptomatske mjere, tj. olakšavanje simptoma. Potrebno je snižavati povišenu tjelesnu temperaturu, uzimati dovoljne količine tekućine i odmarati se. Ranije se puno pažnje poklanjalo dijetalnoj prehrani zbog oštećenja jetre, no vidjelo se da dijetalna prehrana nema učinka na dužinu trajanja simptoma.
Mirovanje je potrebno samo kod onih bolesnika koji imaju jako povećanu slezenu u akutnoj fazi bolesti, jer svaka i najmanja trauma može dovesti do puknuća slezene. Ostali bolesnici tjelesnu aktivnost trebaju prilagoditi svom subjektivnom osjećaju. Ako se osjećaju umorno, slabo, trebaju se odmarati i ležati u krevetu. Oni koji se dobro osjećaju i nemaju povećanu slezenu mogu ići u školu i raditi. Više od 90% slučajeva infektivne mononukleoze je bezopasno i prolazi bez komplikacija i većina bolesnika se već za 3-4 tjedna može vratiti svakodnevnim aktivnostima.
Mali postotak bolesnika razvija komplikacije, ali i one uglavnom prolaze bez trajnih posljedica. U akutnoj fazi bolesti može se javiti streptokokna upala ždrijela kao superinfekcija, virusna upala pluća i miokarditis (upala srčanog mišića). Vrlo rijetko nastaje ruptura (puknuće slezene), stanje koje zahtijeva hitni operativni zahvat. Hematološke komplikacije su autoimuna hemolitička anemija koja traje 1-2 mjeseca, blaga trombocitopenija (smanjenje broja trombocita) i leukopenija (smanjenje broja leukocita). U izrazito rijetkim slučajevima može se razviti menigoencefalitis, Guillain-Barre-ov sindrom i psihoza.
Poslije akutne faze bolesti, virus se izlučuje slinom oko 18 mjeseci, a 15-20% oboljelih ostaju doživotne kliconoše. Kod infektivne mononukeloze vrijedi da jednom inficiran, čovjek ostaje inficiran za cijeli život. Virus se ne eliminira iz organizma, pa se ponekad u određenim stanjima može reaktivirati i dovesti do takozvanog sindroma kroničnog umora.
Svjetlana Bela Klancir, dr.med.,spec.pedijatar
Poliklinika za dječje bolesti Dr Sabol
Tekst je nastao u suradnji s časopisom Mama&Beba. Više o časopisu saznajte na portalu Pitajmamu.hr.